Otok Čiovo, južna i jugoistočna obala, crtež iz knjige Giuseppea Riegera Panorama della Costa e delle Isole di Dalmazia, 1853. godina

Povijesni i prostorni okvir otoka Čiova

Čiovo nije otok mnogo prostran, dovoljno izoliran i udaljen od kopna da bi vodio neku vlastitu povijest mora. Ipak i Čiovo je neizbježno pristanište duž jadranskog puta sudjelujući tako u velikim i dugim povijesnim odnosima ovih prostora. Sa svojom površinom od nekih trideset kilometara kvadratnih to je manji otok koji sa susjednim srednjodalmatinskim otocima tvori jednu otočnu obitelj, a s kopnom pred kojim se pruža jednu međusobno povezanu ljudsku sredinu. Od rta Okruga do rta Čiova ili Glave Čiova proteže se nešto manje od petnaest kilometara. Svojim položajem Čiovo zatvara Kaštelanski zaljev, dotičući na zapadu Trogir, a na istoku se samo jednu nautičku milju udaljava od Splitskog poluotoka otvarajući ovdje put prema vanjskim otocima i dalje prema pučini. Upravo se s položaja Rudine, najvišega vrha Čiova(218m), otvaraju daleke vizure prema srednjodalmatinskom arhipelagu.

Između svojih i susjednih obala pruža ponegdje mirne vode, za juga sve su njegove sjeverne uvale podesne za pristajanje, za bure se sidri u Mavarštici, a po svakome vjetru prikladan je zaklonjeni i prostrani Saldun (naziv dolazi od solana koje su tu postojale još u srednjem vijeku), jedna od najugodnijih uvala naše obale. Sigurno utočište bila je i uvala Duga kamo su se sidrili brodovi kojima se prebacivalo na škoj svetu Eufemiju (danas Fumiju).

1845. u Beču izdana je mapa sa 24 vedute Dalmatinskih gradova pod nazivom Uspmena na Dalmaciju. Izradio Austrijski poručnik Johann Hogelmuller koji je službovao u Dalmaciji između 1843-1845.

Prostorno i vremenski Čiovo je čvrsto vezano uz povijest Splita, kaštelanskog kraja, a posebno Trogira s kojim je, čini se već u XIII. stoljeću, bio mostom i fizički povezan. Trogiru Čiovo, kao i padine brda sa suprotne strane, pružaju prirodnu obranu stvarajući sigurno i zaštićeno mjesto u kojemu je grad na otočiću mogao voditi svoj dug i neprekinut urbani život. Zato se Čiovu valjalo stalno braniti, podizati osmatračnice, graditi stražarske kule. Još se razabiru ostaci pretpovijesne gradine koja je kao i ona preko puta, na brdu uz crkvicu sv. Eustahija, nadgledala morski prolaz između kopna i Čiova. Na vrh Balana, nad strmim liticama uz crkvu sv. Andrije, na motrištu odakle se pruža pogled na morske puteve stajala je gradina ili pak kasnije bizantska utvrda. Takav strateški položaj ima i uzvišenje na zapadnom rtu Čiova znakovitog naziva Stražica - točka zasigurno predodređena za promatračnicu ili fortifikaciju. Trebalo je prvo osvojiti obale Čiova da bi se domoglo Trogira, pa se tako neprijateljsko brodovlje znalo sakrivati u Saldunu čekajući pogodan trenutak da flota krene na trogirsku luku.

Vrijeme početaka življenja na otoku nije točno utvrđeno, ali niz spomenika i spomeničkih ostataka ukazuje na duge linije kontinuiteta. U Slatinama su nađeni rimski natpisi i arheološki nalazi koji potvrđuju prisutnost rimske civilizacije. Mnoge su površine Čiova bile pogodne za gradnju vila rimskih gospodara. Cisterna pored sv. Mavra u Žednom dio je takvog gospodarskog kompleksa. Karte toga doba bilježe za Čiovo naziv Bua, Boa ili Bavo, Bubus, naziv koji je ranijeg, ilirskog podrijetla, a značenje mu je zmija ili otok zmija.

Istaknuti istočni rt Čiova bio je najvjerojatnije posvećen Jupiteru, vrhovnom rimskom božanstvu, pa ga rimske karte označuju kao Caput Jovis (ili Caput Jove). Možda je tu nekada stajala neka kultna građevina, možda Jupiterov hram na karakterističnom položaju, nasuprot Dijaninom hramu na rtu Marjana. Najvjerojatnije upravo od naziva Caput Jovis, jezičnim transformacijama od vulgarnog latiniteta, preko romanskih jezika do slavenskog govora izvodi se današnji naziv Čiovo. Drugi pak ime Čiovo izvode kao posvojni pridjev nekog slavenskog imena.

U IV. i V. stoljeću Čiovo je mjesto kamo se šalje heretike u progonstvo. Tako se često ovaj otok spominje kao utočište izopćenika, siromaha i pustinjaka. U XV. stoljeću Trogirski statut na Čiovu zabranjuje naseljavanje svima osim pustinjacima i gubavcima. Dakle, očito je monaštvo ovdje bilo vrlo rasprostranjeno, pa se tako još u kasnoantičkim vremenima uz crkve i pećine okupljaju monasi - pustinjaci. Oni borave uz crkvu sv. Mavra Opata pored sela Žednog, moguće i oko crkve sv. Antuna i Magdalene (danas samostana sv. Marije ili sv. Ante od Drida), gdje se u pećini pod samostanom nalazio oltar posvećen sv. Mariji Magdaleni. U krajoliku, na ulazu u trogirski kanal, gradi se crkva sv. Ciprijana na istoimenom rtu, čiji titular ukazuje na davne kasnoantičke tradicije kao i sv. Tudor, titular okruške crkvice na obali. Pustinjačko mjesto bila je i crkva Gospe od Prizidnice, smještena na hridinama na južnoj strani Čiova. Ovu crkvu nekada su pohodili hodočasnici okolnih mjesta kao i oni iz Zagore, a i danas se djelomično održava tradicija kada se Gospe od Prizidnice slavi kao zaštitnica pomorske sreće. Redovnici pustinjaci preuzeli su s vremenom i crkvu sv. Andrije na vrh Balana, o njoj se brinula i bratovština ribara. Uz ovu crkvu također su još donedavno bili vezani mnogi pučki običaji, pa se tako vjerovalo u čudesnu moć ozdravljenja valjajući bolesne na grobnoj ploči pred crkvom.

Katastarska mapa iz 1830. godine

Na predjelu Miševac, na osamljenom mjestu uz morsku obalu, obitelj povjesničara Lucića podiže crkvu posvećenu sv. Jerolimu, pustinjaku i dalmatinskom zaštitniku. Oporuka Lucićevih spominje kako je ova crkva predviđena kao mjesto gdje trebaju prebivati pustinjaci. Navodno su i uz crkvu Gospe pokraj mora živjele žene u osami. Ovu crkvu, podignuta u nekada pustom, mirnom krajoliku, gdje Berislavić kao mladi svećenik služi svoju prvu misu, predaja veže uz povijesni događaj - pobjedu Trogirana nad Splićanima u XIII. stoljeću. Uz ove stoljetne sukobe dva grada duboko je vezan otok Čiovo čiji je teritorij kroz povijest bio podijeljen između dvije komune. Stup - međaš još se čuva u dvorištu župne crkve u Slatinama. Ponekad se čak u narodu naziv Čiovo slikovito objašnjava kao izvedenica sintagme "Čije je ovo?".

Tijekom XIV. i XV. stoljeća na Čiovu se počinju podizati i samostani. Nad pećinom, pustinjačkim stanom, u mističnoj dridskoj šumi, gradi se franjevački samostan sv. Ante (sv. Marije od Drida) te samostan sv. Lazara(sv. Josipa) čije se redovnice brinu o gubavcima koji se ovdje izoliraju. Na osami, na obali kaštelanskog mora dominikanci grade samostan sv. Križa, poput fortifikacije s kulom i puškarnicama. Ovaj samostan okupit će vrijedna umjetnička djela i knjižnicu, a za vrijeme borbe oko Klisa poslužit će čak kao sklonište uskočke vojske.

Vladimir Kirin - Trogir

S vremenom, unatoč zabranama Statuta i Trogir se širi preko mora na susjedno Čiovo, na područje kojega su Trogirani nazivali vrtal. Ono je primamljivije od grada, udobnije, sa mnogo više zraka i sunca, pa čak tijekom XVI. stoljeća u Trogiru vlada strah od napuštanja grada te Statut prijeti gubitkom građanskih prava onim koji se isele iz jezgre. Postepeno se ovdje oblikuje predgrađe, prilagođavajući se terenu koji se strmo spušta prema obali te starim putevima; onome koji vodi uz Balan dalje prema Okrugu, te putu koji ide prema istoku, put Žednog. Povjesničar Andreis opisuje predgrađe naglašavajući socijalnu razliku stanovnika - od monumentalnih kuća uz obalu do potleušica u kojima žive težaci i ribari.

Na otoku se nije razvilo gradsko središte, već se živi raspršeno, a opće migracije stanovništva, posebno u XVI. stoljeću onih iz kaštelanskog kraja, uzrokovali su na Čiovu stvaranje novih i premještanje postojećih srednjovjekovnih naselja. Tako se radi bolje zaštićenosti Okrug s obale povlači u unutrašnjost. Postepeno obitelji kolona koji obrađuju samostansko zemljište sv. Križa oblikuju naselje Arbaniju.

Trogirski plemići na južnoj strani zaljeva Saldun grade svoje prostore za ladanje - braća Racettini, te Ivan Nikola Andreis, gdje, kako ističe natpis, konačno nalazi svoj dugo traženi mir. Trogirani grade svoje reprezentativne zgrade s perivojima i uz predgrađe na Čiovu, tik uz more s pogledom na obale Trogira. Splitske aristokratske obitelji podižu pak svoje ljetnikovce u Slatinama.

Čiovo posjeduje i svoja prirodna i biljna bogatstva, osobite trave i mirise, žitarice, vino, ulje, smokve i druge plodove koji se ovdje ubiru, mnogo toga od čega je živio čitav trogirski kraj. Pjesnik Lipavić u XV. stoljeću oslikava panoramsku vizuru Trogira, a Čiovo naziva Cererin otok, naglašavajući tako njegova poljoprivredna i ratarska bogatstva. Saldun, uvala u kojoj sve uspijeva, u povijesnim je dokumentima zabilježen kao uvala rogača i južnoga voća, a Alberto Fortis u XVIII. stoljeću sa svojih putovanja nosi posebno sjećanje na izrazito slatke plodove čiovskih datulja. Međutim, ti izvori bogatstva nikad ne znače i obilje. Otoci su se trebali uređivati i obrađivati, živeći češće u siromaštvu nego u izobilju. Zato Statut Čiovo pažljivo valorizira i zaštićuje, posebno njegove maslinike, zabranjuje sječu hrastova koji su nekad prekrivali otok. Jer, otok Čiovo u mnogočemu imao je za Trogir životnu važnost.

  • Napisala -
  • Doktorica znanosti - povijest umjetnosti

Otok Čiovo, karta Giovannija Francesca Camocija, Traù città nella Dalmacia vicino a Spalato, 1574. godine

Autorica teksta

Dunja Babić

Dunja Babić - doktorica od Čiova

Trogir je dobio još jednu doktoricu znanosti. Dunja Babić obranila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu - Odsjek za povijest umjetnosti doktorski rad pod nazivom "Trogirsko predgrađe na Čiovu u kontekstu izgradnje otoka do 19. stoljeća".

Istraživanje obuhvaća naselje na Čiovu koje se razvilo ispred mosta koji spaja taj otok s Trogirom, a kojemu su kao prostorna potka poslužili davno zacrtani putovi i pustinjačke crkve. Kao širi prostorni okvir Babić je obradila čitav otok kako bi se rekonstruirala slika prostora u razdoblju koje je prethodilo nastanku predgrađa, ali i rasvijetlila povijest njegova naseljavanja i nastanka starih sela Slatina, Žednog, Okruga i Arbanije.

Njezina namjera je da rad u budućnosti bude objavljen kao knjiga, koja bi mogla biti zanimljiva široj publici, ne samo znanstvenoj već lokalnom stanovništvu koje uvijek kaže voli doznati ponešto o povijesti svojega mjesta, posjetiteljima, a možda kao doprinos senzibilizaciji ili inspiraciji nekih budućih promišljanja o turizmu na otoku. Naime, intenzivnom, nerijetko agresivnom izgradnjom zanemareni su i devastirani mnogi povijesni lokaliteti otoka, spomenici kao i njihov prirodni okvir.

- Danas je Čiovo, posebice Okrug, važna točka na turističkoj karti srednje Dalmacije, pa se nameće nužnost pažljivog i promišljenog upravljanja njegovim kulturnim i prirodnim resursima - ustvrdila je Babić.

Trogir i predgrađe na Čiovu na slici Fedora Karačaja, 1827. - 1828. godine

Franjevački samostan sv. Ante na Dridu - Trogir - Čiovo

  • Izvor: tekst za letak o Sv. Anti

Povijest samostana

Samostan se smjestio na Čiovu, podalje od skučene gradske jezgre, na brežuljku, u mirnom ambijentu prirode, kako izvori zapisuju – „u mističnoj dridskoj šumi“. S gradom ga spaja pokretni most i stari put, koji iz trogirskog predgrađa vodi dalje prema istoku, prema selu Žednom. Nekoć je stajao na osami, okružen čepresima i borikama, odakle se otvara pogled na grad te Vilin (Bilin) dolac, predio nekada prekriven stablima bajama, čije je ime uspomena na vjerovanje u vile.

Raniji titulari crkve ovog franjevačkog samostana - sv. Antun Opat i sv. Magdalena Magdalen - ukazuju na vrlo stare tradicije. Naime, samostan nastaje nad spiljom, u kojoj su nekada, još od davnog kasnoantičkog doba, boravili pustinjaci redovnici.

Franjevci dolaze u Trogir 1214., još za života sv. Franje na lokalitet današnje crkvice Gospe od anđela na Travarici. Često su zbog ratnih vihora mijenjali boravište. 1500. god. s brda Drida iznad Marine, zbog upasnosti od oskvrnuća sa strane Turaka, prenesena je i pohranjena u postojeću kapelicu čudotvorna slika Gospe od milosti. Kako je postojeća kapela bila premala za brojne hodočasnike, gradi se veća crkva, zauzimanjem biskupa Tome II Nigera (Mrčića), biskupa skradinskog i kasnije trogirskog (1524. - 1525.) a biskup trogirski Marco Andeozzi (1604. – 1633.) dodjeljuje franjevcima opservantima ovaj lokalitet na Čiovu, da mogu graditi samostan i trajno se tu nastaniti, a 1623. mletački dužd Antonio Priolo i pismeno to odobrava. Uskoro se gradi i preuređuje postojeći samostan, ali pregrađivao se i kasnije. Zančajne pregradnje doživljava i u XX. stoljeću, a u novije vrijeme kamenim pločama zamijenjene su grobne ploče koju su prekrivale dvor pred crkvom. 1948. godine samostan doživljava težak povijesni trenutak kada je zapaljen i značajno uništen. Ipak, dio fonda biblioteke i vrijedni umjetnički predmeti su spašeni. Postupno se obnavlja od 1964. a 1970. ponovno otvoren i nastanjen, a nekoliko godina kasnije preuzima brigu za župu sv. Jakova sa sjedištem u istoimenoj crkvi na Čiovu.

Glavna svetkovina slavi se na sv. Antu Padovanskog, 13. lipnja. kada na Drid hodočaste brojni vjernici Čiova, Trogira, , Kaštela, Zagore, Viniškog kraja i mnogi drugi, da bi da bi iskazali počast sv. Anti. Na putu iz grada hodočasnici prolaze pokraj stupa mletačkog kneza Minija i malene kapelice «krajputašice» sv. Ane. Prema samostanu donedavno je vodio stepeničasti prilaz, koji su pratile postaje Križnog puta, a sada se dolazi asfaltiranim putem, a pred samim ulazom 1995. godine postavljen je brončani kip njegova zaštitnika i titulara sv. Ante Padovanskog, djelo akademskog kipara Matka Mijića.

Inventar samostana i crkve

Crkva je kroz stoljeća bila stalno preuređivana i obogaćivana. Danas su ovdje tri su barolkna olatara– Gospe od uznesenja, sv. Antuna Padovanskog (s oltarnom palom sv. Antuna, djelo Franje Kopača (1941.) te sv. Antuna Opata i sv. Pavla Pustinjaka, vrijedna slika Jacopa Palme Mlađeg (1620.), a iznimno vrijedno djelo samostanskog inventara je kip Marije Magdalene, rad istaknutog trogirskog renesansnog kipara Ivana Duknovića (danas je dio postava izložbe o Nikoli Firentincu u crkvi Ivana Krstitelja u Trogiru). Na glavnom oltaru slika ja Gospe od uznesenja, djelo akademskog slikara Jospia Botterija - Dinija. Nekoć je na tom mjestu najvjerojatnije stajala štovana marinska slika Gospe od milosti, kojoj je danas izgrubljen trag. Prostrani samostanaski hodnik koristi se i kao pinakoteka, gdje je smješteno nekoliko slika iz čiovskih crkvica. Blagavaonicu krasi slika Poslijednje večere, kopija djela Palme Mlađeg (XVIII stoljeće).

Samostan posjeduje vrijednu zbirku kovinskih predmeta, kao što su svijećnjaci, kaleži, moćnici - poglavito iz XVIII. stoljeća. Tu su pohranjene četiri vrijedne gotičke krune (XIV. - XV. st.), od kojih se posebno ističe pozalaćena srebrna kruna iz XIV stoljeća., ukrašena draguljima i biserima, jedna od najljepših gotičkih kruna Dalmacije. Zasigurno je neka kraljevska donacija, a moguće da je poklon kraljice Elizabete, žene Ludovika I. Anžuvinca. Tradicija kaže da je krasila čudotvornu sliku Bogorodice koju je ukrašavao i niz zavjetnih darova koji se i danas ovdje čuvaju.

Uz umjetnička djela ovaj je samostan sakupljao i knjižno blago. Biblioteka je dio povijesti samostana , a tradicija franjevaca je da sakupljaju i stvaraju vlastite biblioteke. Sačuvan je velik broj naslova iz XVI. i XVII., velik broj knjiga iz XX. stoljeća te jedna inkunabula iz XVI. stoljeća. Nekoć je bilo pohranjeno više inkunabula, koje su danas, nažalost, nestale. Knjige su iz moralne, dogmatske i praktične teologije, životi svetaca, knjige o povijesti Crkve, ali i mnoga svjetovna djela uglavnom humanističkih zananosti, a uz njih i vrijedni znametnuti papirići s bilješkama. Biblioteku su darivali biskupi, književnici, arheolozi i , vjernici. Ona je također potvrda koliko je sv. Ante bio uklopljen u kulturni život samostanske, čiovske i trogirske sredine.

Prostor oko samostana nije omogućio da se razvije klaustar, ali organiziran je slikoviti vrt te šetnica, koja vodi prema šumi. Na kraju šetnice bila je kapela, od koje se očuvalo samo pročelje.

Iz uređenog i kultiviranog dvorišta, pristupa se izvornoj prirodnoj spilji. Spilja nosi naziv od Bilosoja, a prostor kojemu se može pristupiti čine dvije prostorije ili dvorane (7x4, te 13x14m), spojene prirodnim prolazom. U većoj prostoriji su dvije cisterne ili gustirne, gdje se skuplja kišnica, koja je služila za piće, a danas se uglavnom koristi za zalijevanje vrta. Zna se da je spilja imala oltar posvećen Mariji Magdaleni, koji je vjerojatno stajao na jednoj od gustirni. Ona ima svoju i speleološku i povijesnu slojevitot kao davna pustinjačka nastamba. Kasnije je, u XIX. stoljeću iznad nje izgrađena sakristija. Moguće da je upravo ovdje nekad bio postavljen Duknovićev kip sv. Marije Magdalene. Mještani prenose vjerovanje da spilja vodi čak do samosatna sv. Križa. Ona, nažalost, još uvijek nije detaljno geološki niti arheološki istražena. Nedavno je osvjetljena, te je mještanima i turistima omogućen posjet ovog zanimljivog lokaliteta. Prirodne zadatosti prostora i okoliš u kojem se smjestila, čine ovu spilju idealnim mjestom za ugodno razgledavanje i za održavanje različitih ambijentalnih događanja. Spilja je trajno otvorena za posjetitelje.